Politički sistem Srbije više ne karakterišu samo autoritarne tendencije – on je ušao u fazu dubinske transformacije u kojoj je demokratski okvir sveden na puku proceduru bez suštine. Ova sistemska deformacija ne odvija se spektakularno, niti kroz prevratne oblike, već kroz tiho, ali uporno korozivno dejstvo koje nalikuje procesu metastaziranja malignog tkiva unutar zdravog organizma. Otuda i naziv ovog teksta – „META-staza“ – ne samo kao metafora političke bolesti, već kao dijagnostički pojam koji opisuje način na koji je aktuelna vlast prodrla kroz sve slojeve institucija i društva, učinivši svaki otpor gotovo biološki nemogućim.
Od institucionalne degradacije ka funkcionalnom autoritarizmu
Savremene autoritarne vlasti, za razliku od svojih dvadesetovekovnih prethodnica, ne ukidaju institucije – one ih kooptiraju, redefinišu i pretvaraju u puki dekor legitimiteta. Srbija je u tom pogledu paradigmatičan primer postdemokratskog hibrida, u kojem se izbori održavaju, parlament zaseda, sudovi donose presude, ali ne u skladu sa ustavnom funkcijom, već kao deo koreografisanog procesa političke kontrole.
Institucionalni sistem više ne funkcioniše kao set autonomnih centara moći, već kao produžena ruka izvršne vlasti, preciznije – jednog liderskog centra. Takav model odgovara tipu „kompetitivnog autoritarizma“, u kojem se izborna takmičenja formalno odvijaju, ali bez stvarne kompeticije. Doktrina političke lojalnosti zamenila je stručnost, a vertikalna zavisnost ugasila je mehanizme odgovornosti.
Prema Freedom House izveštaju iz 2023. godine, Srbija se i dalje klasifikuje kao „delimično slobodna zemlja“, sa ukupnim skorom od 66/100, dok ocena za politička prava iznosi tek 24/40, a za građanske slobode 42/60. U prethodne tri godine, skor se gotovo nije menjao, što jasno ukazuje na sistemsku stagnaciju i institucionalno učaurenje.
*Freedom House još nije objavio izveštaj za Srbiju za 2024.
Kooptacija, klientelizam i normativna entropija
Srpska politička stvarnost ne može se u potpunosti razumeti bez osvrta na sistem klijentelizma koji vlada na svim nivoima – od vrha izvršne vlasti do lokalne samouprave. Taj sistem nije spontano nastao – on je rezultat dugotrajne političke inženjerije koja je svesno razgradila autonomne profesionalne zajednice, obesmislila javne konkurse i kontrolisala mehanizme regrutacije kadrova. Time je institucionalna meritokratija zamenjena partijskom podobnošću.
U takvom sistemu, zakonski okvir postoji, ali normativna stabilnost je iluzorna – zakoni se menjaju ad hoc, u skladu sa potrebama vladajuće strukture, a njihova primena zavisi od političke volje. Ova normativna entropija razara poverenje građana u institucije i generiše trajnu pravnu nesigurnost.
Politizacija svakodnevice: hegemonija kroz prisustvo
Autoritarna kontrola u savremenom dobu više se ne oslanja primarno na silu, već na hegemoniju – sposobnost da se uspostavi narativna dominacija kroz sve kanale društvene komunikacije. U Srbiji, vlast je uspela da institucionalizuje ovu hegemoniju kroz tri ključna mehanizma: dominaciju nad medijskim prostorom, kontrolu obrazovne i kulturne politike, i sistemsku prisutnost u svakodnevnom životu građana.
Jezik politike je podređen jednoj centrali. Političke reči gube značenje i postaju instrument manipulacije: „stabilnost“ ne znači ravnotežu, već stagnaciju pod kontrolom; „investicije“ su sinonim za političke ustupke; „narod“ je retorički fetiš, a ne politički subjekt. Ova manipulacija jezičkom formom služi kao sredstvo normalizacije izopačenog sistema – ono što bi u zdravom društvu bio skandal, u Srbiji postaje deo rutine.
Partijska država: nova forma političke centralizacije
U klasičnoj teoriji demokratije, podela vlasti predstavlja osnovni mehanizam kontrole i ravnoteže. Međutim, u Srbiji danas svedočimo obrnutom procesu: konvergenciji svih funkcija države ka jednom političkom centru. Partija na vlasti – formalno SNS, ali faktički lideristička struktura oko predsednika – preuzima funkcije koje nisu u njenoj nadležnosti, interveniše u javnim nabavkama, uređuje medijske narative, arbitrira u pravosuđu i odlučuje o personalnim rešenjima u institucijama.
Rezultat je formiranje neformalne, ali efikasne „duboke partijske države“ u kojoj formalna hijerarhija zakona i institucija biva potčinjena neformalnoj hijerarhiji političke lojalnosti. Takva država nije samo antidemokratska – ona je i antipravna, jer briše razliku između javnog interesa i partijskog profita.
Evropska tišina i međunarodni pragmatizam
Uloga Evropske unije u ovom procesu je ambivalentna. S jedne strane, Unija nominalno insistira na reformama, vladavini prava i slobodi medija. S druge strane, njeno faktičko ponašanje ukazuje na prihvatanje „stabilokratije“ – režima koji obezbeđuje geopolitičku lojalnost, čak i po cenu unutrašnje autokratizacije. Takav pristup proizvodi paradoks: što je vlast autoritarnija, to se čini efikasnijom sagovornicom spoljno-političkih centara moći.
Tako se Srbija nalazi u limbusu između formalne kandidature i faktičke periferijalizacije. Evropski akteri postaju svedoci procesa koji sve više podseća na “zamrznutu autokratiju“ – politički poredak koji nije u stanju da evoluira, ali nije ni podložan spoljnjem pritisku.
Društveni imunitet i granice autoritarne penetracije
Uprkos svemu, društvo nije bez odbrambenih mehanizama. Ostaci slobodnih medija, civilno društvo, univerzitetske zajednice i pojedinačne inicijative građana ukazuju da društveni imunitet još uvek postoji. Međutim, on je slab, nedovoljno institucionalizovan i često prepušten sam sebi.
Borba protiv metastaze autoritarne vlasti ne može se voditi samo izvan sistema – mora obuhvatiti i njegovu unutrašnju reformu. To podrazumeva vraćanje institucijama njihove suštine, oslobađanje javnih resursa od partijskog nadzora, kao i obnovu političke kulture zasnovane na odgovornosti, a ne lojalnosti.
Proces koji se u Srbiji odvija ne može više biti okarakterisan kao „odstupanje“ od demokratskih normi. On je postao nova normalnost – metastazirani politički sistem u kojem se vlast samoreprodukuje kroz sve pore društva, u kojem institucije ne predstavljaju korektiv već produžetak političke volje. I upravo zato je ključni zadatak svakog demokratskog aktera da ne pristane na ovu normalnost. Jer ako je demokratija organizam, onda je svaka metastaza poziv na terapiju – ne simboličku, već sistemsku i odlučnu.
Pročitajte celu vest i putem naših aplikacija za mobilne uređaje:
Android: https://apps.apple.com/us/app/serbian-news-media/id6739509074
Apple: https://apps.apple.com/us/app/serbian-news-media/id6739509074