Trebalo bi da smo do danas kao društvo naučili šta predstavlja 8. mart i da to novinari i društvene mreže ne moraju iznova objašnjavati u hiljadama identičnih tekstova svake godine. Preći ćemo odmah na stvar. Mnogima je prva asocijacija na današnji dan, pored prava žena, crveni karanfil, što priziva i čuvenu repliku iz filma Davitelj protiv davitelja – satirično? Možda. Realno? Da!
U ovom trenutku, u našoj svakodnevici, žene nose dvostruki, pa i trostruki teret – možda čak i više nego pre četiri decenije. Profesionalne obaveze, neplaćeni kućni rad, briga o porodici – sve to često uz nižu platu u odnosu na kolege muškarce. Mobing, zlostavljanje, seksizam i diskriminacija nisu samo statistika na papiru, već svakodnevica u mnogim firmama i institucijama. Zakoni postoje, ali je problem njihova primena; društvo i dalje očekuje da žene budu produktivne, posvećene i poslušne, a istovremeno nežne, zahvalne, nasmejane i doterane.
I dok mnogi proslavljaju Dan žena cvećem i čestitkama, stvarnost zvuči drugačije. Žene i dalje stoje na marginama odlučivanja, boreći se da njihov trud i znanje, kako u domaćinstvu tako i na poslu, budu priznati. Ljubaznost i pažnja su lepi gestovi, naročito kada su učestali i mimo međunarodnih praznika, ali oni ne plaćaju račune, ne vraćaju zakinute plate i ne donose jednakost.
Dan žena ne bi trebalo da bude praznik stihova, reklama i cveća. On bi trebalo da bude podsetnik na konkretne probleme: preopterećenost, diskriminaciju, nejednakost zarada, zlostavljanje i nedovoljnu zaštitu. To nisu teme za romantične balade i društvene rutine – to su pitanja koja zahtevaju pažnju, zakone i konkretna dela.
Dok šaljemo čestitke i klimamo glavom pred simboličnim gestovima, žene rade, trpe, planiraju i rešavaju probleme koje niko ne vidi i ne plaća. I dok društvo sanja o „idealnoj pažnji i nežnosti“, žene i dalje pišu svoju istoriju prava i sopstvenu borbu – svakog dana, a ne samo 8. marta.
Izvor informacija: Svaka žena koju sam ikada srela u životu, pa i ja sama. Srećan nam svaki dan!
