„Živimo i radimo u gradu, gde velika većina radnika od svoje zarade ne može dostojanstveno da živi. Stanje je slično i u većem delu Srbije. Ponegde i gore.
Prosečna zarada u Srbiji je 103.519,00 dinara, a u Kragujevcu 98.108,00 dinara, dok je u Šumadiji 87.527,00 dinara. Vrednsot potrošačke korpe, mereno dinarima, iznosi 106.194,00 dinara, dok je minimalna potrošačka korpa vredna 55.085,00 dinara. Pristojan život moguć je u beogradskoj opštini Stari grad, gde prosečna zarada iznosi 179.727,00 dinara. Naravno, da ove različitosti stvaraju životne, a i demografske probleme.
Naš socijalni status je posledica realizovane ekonomske politike, koja se zasnivala i zasniva na stranim direktnim investicijama i privatizaciji svega.
Ubeđeni da ne mora da bude tako, pozivamo vas da se borimo za bolju budućnost svih nas.
Kada nam govore da mora da se radi više, da bi se imalo više, i to oni koji se sa radom nisu susretali, prenebregavaju činjenicu da radnci kod stranih investitora rade već na svom maksimumu. Niko te vrle zagovornike većeg rada ne zapita, da li radnik u nekoj zemlji na zapadu radi četiri ili pet puta više od našeg radnika na sličnom random mestu, kada ima zaradu toliko puta veću? Naravno da ne radi, jer nije moguće. Kako smo do toga došli, moramo na to imati odgovor, kako bi smo znali šta treba menjati.
Uočavamo skoro jednake zarade kod stranih investitora, čak i jednake otpremnine, koje su te visine da samo neko u krajnjoj nuždi mora da ih prihvati. Odgovor na to pitanje zašto su zarade kod stranih investitora tako niske, leži u ugovorima koja naša država zaključuje sa stranim investitorima, kojima ih obavezuje da zarade radnika u tim fabrikama moraju da budu veće za 20% od minimalne zarade. Tako dolazimo do zarade, od 70 000 dinara, koja je dominantna kod starnih investitora.
Kako se tu, u fabrikama, stvara nova vrednost, od koje se finansira javni sektor, jasno je da i za njih neće biti značajno većih zarada, dok radnicima u ovim fabrikama ne bude bolje. Povezano sa ovom činjenicom, ni penzioneri nemaju čemu da se nadaju. To je i odgovor zašto se grčevito drži minimalna zarada na niskom nivou. Niska minimalna zarada omogućava poslodavcima da najveći deo dobiti ne podele sa radnicima. Veći deo dobiti, meren milijardama evra, svake godine biva iznešena iz naše zemlje.
Suočeni sa nedostatkom radnika, što ne znači da radnika nema, već da neće da rade za zaradu od koje ne mogu da žive, posegli su za dovođenjem radnika iz drugih zemalja. Oni koji dođu iz dalekih siromašnih zemalja sa istoka, pristaju da rade za te zarade trpeći diskriminaciju, koja je zakamuflirana agencijama za iznajmljivanje radnika.
Neuplaćivanje doprinosa na zarade radnicima Fabrike oružja, budi nespokojstvo kod radnika ove fabrike.
Veliki broj radnika u komunalnom sektoru zaposlen je putem agencija za iznajmljivanje radnika. Njihov prekarni položaj povoljna je osnova za manipulacije sa njima.
Radnice u malim trgovinama suočene su sa konstantnim kršenjem prava, najčešce radnog vremena.
Najnoviji trend, da u Kragujevac dolaze radnici iz razvijene zemlje i da budu višestruko plaćeni od naših radnika, upućuje posebnu poruku: “Radnici u Srbiji moraju da ostanu jeftina radna snaga”.
Ako uvozimo radnike, možda je vreme da uvezemo i političare koji će raditi u interesu radnika ove zemlje, ili da radnici kao najbrojnija grupacija u društvu, uzmu stvari u svoje ruke.
Sve ovo su posledice političkih odluka i samo kroz politiku mogu da se promene. Pridružite se!“
A kako smo živeli do 2012, zaboravili ste.