Samostalna izložba crnogorske umetnice Jane Tati (Natalija Matijašević), pod nazivom „Ruke za disanje“, otvorena je večeras u beogradskoj galeriji „Green Door Art Corner“ i trajaće do 10. juna.
Izložba obuhvata njene slike, tekstilne radove, tkanja, vezove i skulpturalne forme, a postavka predstavlja kombinovanje slikarstva, skulpture i starih zanata, gde autorka najpre oslikava crtež, a zatim ga veze.
Autorka izložbe rekla je agenciji Beta na otvaranju da je po struci inženjer, da nije išla na akademiju i nije učila kako se slika, ističući da škola jeste bitna, ali da pravila ponekad sputavaju kreativnost.
„Ja imam i drugačiji pogled na samu umetnost kojom se bavim. Volim da se oprobam i u vezu, i u tkanju, i u slikanju, a skulpura mi je možda i najmilija. Akademski umetnici su mi govorili da im je upravo to fascinantno, da je više tehnika spojeno u jednom radu“, navela je Tati.
Dodala je i da je tkanje za nju posebna priča, jer je to prvi ženski zanat koji je želela da očuva i u domenu zanata, ali i da prikaže da zanat jeste i umetnost.
Naziv izložbe je „Ruke za disanje“, a autorka navodi da naziv polazi iz toga da je svako delo – delo njenih ruku, ali i da su ruke najznačajnije za čoveka, odnosno nešto što dela i stvara.
„A zašto su ‘Ruke za disanje’ – to je ono kako kaže otac Tadej: ‘Zaposlene ruke, slobodan um’. I onda, kako ruke počnu da rade, ja počinjem da dišem jer se teret i sve ono što se skupilo oslobađa iz mene“, rekla je Tati.
Navela je da su pojedini posetioci koji su dolazili na izložbu plakali, posebno ispred slike Bogorodice, dodajući da poenta njenog rada upravo i jeste u tome.
„Meni slike jesu nastajale iz moje emocije, ali je umetnost umetnost ako izazove emociju i kod nekoga drugoga. Dovoljna je i jedna osoba“, rekla je Tati, dodajući da ona nije umetnik koji živi od svojih dela, već da je to nešto što joj „leči dušu i oplemenjuje je“.
Natalija Matijašević rođena je u Nikšiću 1968. godine, umetnički se potpisuje kao Jana Tati – ime koje odražava njenu unutrašnju dualnost i predstavlja njen alter ego bliži njenom biću.
Njeno izražavanje nije strogo definisano – predstavlja mešavinu skulpture, slikarstva i rukotvorina, spoj svih tih oblika u jedan jedinstveni izraz.
Umetnošću je počela da se bavi nešto kasnije, odnosno kasnije je počela da je prikazuje javnosti, a njene radove pokreće i inspiriše zov pretkinja – divljih žena u njoj, svih onih koje su želele da se izraze, a nisu imale priliku.
One su njen glas, njeno naslede i poriv za stvaranjem. Kroz svoj rad nastoji da da prostor onome što je tiho, potisnuto, ali živo – da se kroz umetnost oslobodi i iskaže.


Šta vi mislite?
Uključite se u diskusiju ili pročitajte stavove drugih čitalaca.