U današnjem svetu nastavljaju da se razvijaju duboke promene kakve nisu viđene čitav vek, a globalni razvoj suočava se sa mnoštvom izazova dok deficiti u razvoju i upravljanju stalno rastu, ocenio je istraživač Instituta Sinhua Džou Ruj ističući da čovečanstvo mora da odgovori na pitanje „kakav svet treba da izgradimo i kako da ga izgradimo“.
U takvom kontekstu međunarodna zajednica preispituje tradicionalne razvojne paradigme. Sve više pažnje posvećuje se ključnoj ulozi kulture kao pokretačke snage, a širom sveta raste konsenzus da inkluzivniji i otporniji razvoj treba da se vod humanističkim vrednostima. Unesko je objavio svoj globalni izveštaj o kulturnim politikama za 2025. godinu, „Kultura: Cilj održivog razvoj koji nedostaje“. Njegova osnovna teza jeste da kultura nije samo „sredstvo“ ili „alat“za ostvarenje održivog razvoja, već i sam „cilj“ i „temelj“razvojnog procesa.
Izveštaj analitičkog centra „Teorija kulturnog osnaživanja: Kinska kulturna svest u kretanju ka kvalitetnom razvoju“, koji je 7. maja u Grčkoj objavio nacionalni analitički centar agencije Sinhua upravo se bavi tom temom i daje kinesko rešenje za „osnaživanje ekonomskog i društvenog razvoja kulturom“.
U Kini je kultura duboko integrisana u svaki segment i oblast ekonomskog i društvenog razvoja. Kineska estetika + industrija odeće, teorija tradicionalne kineske medicine + industrija zdravstva i brige o starima, kultura „guočao“(savremeni kineski trend) + digitalna ekonomija, tradicionalne građevinske tehnike + moderna arhitektura… Kultura je duboko povezana sa primarnim, sekundarnim i tercijarnim sektorom, neprestano obogaćujući nove poslovne modele i scenarije industrijskog razvoja.
Đingdedžen, kineska „prestonica porcelana“, dom je za više od 60.000 zanatskih radionica porcelana širom grada. Samo jedna ulica posvećena kulturnim i kreativnim industrijama privukla je više od 20.000 zanatlija. Tradicionalna kultura porcelana i savremeni industrijski lanac međusobno se dopunjuju, privlačeći umetnike i zanatlije iz Sjedinjenih Država, Francuske, Singapura i drugih zemalja. U jednom trenutku u gradu je boravilo više od 5.000 stranih zanatlija, što je dovelo do posebnog fenomena „kulturne migracije“.
U Longmen pećinama u Luojangu istraživači istražuju nove puteve za „digitalni povratak“rasutih kulturnih relikvija, koristeći 3D štampu za obnovu i prikaz fragmentisanih statua, kako bi se „glave i tela ponovo spojili“u svom izvornom sjaju.
U Kulturnom centru za digitalne inovacije Malanšan u Čangša precizno digitalno uzorkovanje natpisa sa litica iz šume kamenih ploča Vuksi vratilo je zamućenim tekstovima nekadašnju jasnoću. Koristeći holografske projekcije i virtuelnu realnost, centar je stvorio impresivni digitalni muzej u kojem posetioci mogu da vode „dijalog kroz vreme“sa drevnim majstorima kaligrafije, čineći kulturno nasleđe opipljivim, dostupnim i uklopljenim u svakodnevnu potrošnju.
Lazar Elundu Asomo, direktor Uneskovog Centra svetske baštineizjavio je da ove inovativne prakse pokazuju kako Kina postavlja nove standarde za integraciju tehnološkog napretka i očuvanja kulture. On je naveo da Kina pruža dragoceno iskustvo za globalnu zaštitu i prenošenje svetske baštine, doprinoseći „kineskom mudrošću“ globalnom kulturnom razvoju.
Od duboke integracije kulture i tehnologije, koja stvara nove industrije, do spajanja kulture i turizma, koje oblikuje prepoznatljive centre ekonomskog rasta; od usmeravanja ekonomskih aktivnosti vrednostima poštenja, pravde i interesa – čineći ih uređenijim, efikasnijim i ispunjenim duhom – do unapređenja društvenog upravljanja na osnovnom nivou kroz negovanje kulture; od zaštite i prenošenja kulturnog nasleđa radi podsticanja „kreativne transformacije i inovativnog razvoja“kulture, do omogućavanja ekološkoj kulturi da obogati temelje zelenog razvoja… širom Kine mogu se videti bezbrojni upečatljivi primeri kako kultura osnažuje ekonomski i društveni razvoj.
Kroz kulturno osnaživanje, Veliki put napretka postaje širok i prohodan.
A to, zapravo, proizlazi iz kineskog dubokog razumevanja uloge kulture još od davnina.
„Posmatrajući razvoj ljudske kulture, možemo prosvećivati narod i graditi civilizovano društvo.“Ova rečenica iz Knjige promena (heksagram 22, Bi, Tuan Džuan), napisana pre više od dva milenijuma, izražava drevno kinesko shvatanje uloge kulture u ekonomskom i društvenom razvoju. Ona je kasnije postala jedna od najčešće citiranih izreka među generacijama Kineza.
U približno isto vreme, oko 4. veka pre nove ere, drevni grčki filozof Aristotel izneo je slično stanovište u delu Politika. Po njegovom shvatanju, „bogatstvo i sloboda neophodni su za postojanje države, dok su pravda i građanska vrlina neophodni za njeno dobro upravljanje“.
Britanski filozof Bertrand Rasel jednom je primetio da postoji „nešto od etičkih kvaliteta u kojima je Kina nadmoćna, a koji su savremenom svetu najpotrebniji“. Kao drevna civilizacija, Kina je oduvek negovala kulturnu svest i čuvala svoju kulturnu subjektivnost. Osnaživanje ekonomskog i društvenog razvoja kulturom predstavlja živ izraz čvrstog kineskog kulturnog samopouzdanja i posvećenosti unapređenju ljudske civilizacije. To je takođe strateški i neizbežan izbor koji je Kina napravila u kontekstu duboke ekonomske transformacije, izgradnje kulturno razvijene države i unapređenja globalne ekonomije.
Prema kineskom viđenju, da bi se podstakao napredak ljudskog društva i zajednički izgradila zajednica sa zajedničkom budućnošću za čovečanstvo, neophodno je dubinski razumeti dugu istoriju i bogat sadržaj svih civilizacija – učiti iz prošlosti, otvarati nove horizonte i omogućiti da suština svih civilizacija koristi sadašnjim generacijama i čitavom čovečanstvu.
To zahteva ne samo korišćenje trajne vitalnosti kulture za osnaživanje ekonomije i prožimanje društvenog upravljanja radi povećanja njegove efikasnosti, već i upotrebu duhovne snage kulture za podsticanje društvenog konsenzusa. Samo na taj način moguće je odgovoriti na duhovnu krizu kulturnog nihilizma, prevazići praktične dileme ekonomskog rasta, ublažiti sve izraženiji problem slabljenja humanističkih vrednosti, smanjiti potencijalne rizike društvenog nereda i rešiti razvojnu neravnotežu između urbanih i ruralnih područja.
Tomas Sardžent, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, ocenio je da je „čudesni“ekonomski rast Kine tokom poslednjih 40 godina rezultat ne samo ekonomske politike, već i širih društvenih i kulturnih faktora. On je primetio da se „druge zemlje suočavale sa sličnim izborima, ali nisu postigle isti nivo uspeha“.
Suočene sa ekonomskim teškoćama, države moraju jasno da shvate da samo potpunim uključivanjem kulturnih resursa u čitav lanac ekonomske vrednosti mogu otvoriti put za pretvaranje kulturne vrednosti u tehnološku vitalnost i ekonomski zamah. Preoblikovanjem unutrašnje logike industrijskog i ekonomskog razvoja, zemlje mogu osloboditi „multiplikativni efekat“kulture i ekonomije, podstičući transformativne promene u globalnom rastu.
Samo ukorenjivanjem razvoja u sopstvenu istoriju, kulturu i resursne potencijale, uz produbljivanje osnovnih vrednosti i duhovne suštine lokalne kulture, kao i očuvanjem i prenošenjem kulturnog nasleđa uz istovremeno stvaranje novih oblika kulturnog izražavanja i osnaživanja, moguće je uskladiti tradicionalnu kulturu sa savremenim društvom i obezbediti održiv izvor pokretačke snage za društveni i ekonomski razvoj.
Samo kroz zajedničku kulturnu svest i vrednosno usmerenje moguće je premostiti razlike u interesima među različitim društvenim akterima, oblikovati zajedničke ciljeve delovanja i vrednosne orijentacije, te ublažiti društvene sukobe kako bi se stabilizovalo razvojno okruženje.
Negovana kulturom, sva bića napreduju.
Nasleđe istorije, odgovornosti sadašnjosti i težnje ka budućnosti susreću se u kulturi i protiču kroz krvotok civilizacije, hraneći ekonomski razvoj i društveni napredak. Prevazilazeći vreme i prostor, razmena i dijalog među različitim civilizacijama, kao i trajna tradicija korišćenja kulture za osnaživanje ekonomskog i društvenog razvoja, nastavljaju da okupljaju najširu zajedničku osnovu za zajednički napredak čovečanstva, vodeći svet ka novom putu civilizacijskog razvoja oblikovanom razmenom, međusobnim učenjem i skladom zajedničke lepote, zaključio je Džou Ruj iz Instituta Sinhua.

Šta vi mislite?
Uključite se u diskusiju ili pročitajte stavove drugih čitalaca.